Hrvatski geološki institut

Hrvatski geološki institut

Hrvatski geološki institut

Hrvatski geološki institut

Hrvatski geološki institut

Hrvatski geološki institut

Hrvatski geološki institut

NOVOSTI

Andrija Mohorovičić – 164. rođendan velikog hrvatskog znanstvenika

Andrija Mohorovičić

Andrija Mohorovičić (1857-1936)

(preuzeto sa: https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=41535 )

Mohorovičić, Andrija, hrvatski geofizičar (Volosko, 23. I. 1857 – Zagreb, 18. XII. 1936). Nakon što je u Pragu 1879. diplomirao matematiku i fiziku, radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu (1879–80) i Osijeku (1880–82), a potom kao profesor na Nautičkoj školi u Bakru (1882–91), gdje je predavao matematiku, fiziku i meteorologiju i 1887. pri školi osnovao meteorološku postaju. Od 1891. radio je u Kraljevskoj velikoj realki i trgovačkoj školi u Zagrebu, od 1892. bio je upravitelj Meteorologijskoga opservatorija koji se nalazio u zgradi škole. Preuzeo je nadzor i upravu nad svim meteorološkim postajama u tadašnjoj banskoj Hrvatskoj. Mohorovičić je doktorirao 1893. na Sveučilištu u Zagrebu disertacijom O opažanju oblaka, te dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru. Predavao je (od 1893) geofiziku i astronomiju na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, od 1909. u zvanju izvanrednog profesora. Godine 1898. postao je pravi (redoviti) član JAZU (danas HAZU).

Mohorovičićev rad u meteorologiji obuhvaća istraživanje bure na području krša i gibanja oblaka; konstruirao je nefoskop za određivanje smjera i brzine oblaka te vertikalnih gibanja zraka. Dva rada, Tornado kod Novske (31. V. 1892) i Vijor kod Čazme (20. VIII. 1898), u kojima je istražio pojave jakog nevremena, pobudila su zanimanje i u europskim znanstvenim krugovima jer su bila prvi sinoptički prikaz razorna djelovanja vjetra, koji je kraj Novske podignuo uvis željeznički vagon od 13 t i nosio ga 30-ak metara. Mohorovičić je procijenio da je na tom području ciklonalno kruženje vjetra dostiglo brzine između 46 m/s i 158 m/s. Istraživao je i klimu Zagreba na osnovi podataka o oborinama, a proučavao je i smanjenje temperature zraka s porastom visine.

Godine 1892. Mohorovičić je prvi u nas uveo službu točnoga vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radiosignala iz Pariza.

Osnovni poticaj za proučavanje potresa Mohorovičić je našao u jakom potresu koji je pogodio Zagreb 9. XI. 1880. Već je 1901. postavio u Zagrebu seizmološku postaju, koja je 1908. i 1909. nabavila dva tada najmodernija seizmografa. Zabilježio je 28. XII. 1908. katastrofalan potres što je pogodio talijanske gradove Messinu i Reggio.

Mohorovičić je objavio pionirski i vizionarski rad Djelovanje potresa na zgrade (1909), u kojem upozorava na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području.

Na osnovi detaljnoga proučavanja podataka o više potresa, Mohorovičić je znatno pridonio razvoju postupka određivanja epicentra potresa, pa se hiperbole koje se rabe u tom postupku nazivaju Mohorovičićeve epicentrale. Radio je na usavršavanju seizmografa pa je već 1917. izradio prijedlog za konstrukciju novoga seizmografa za bilježenje horizontalnih gibanja tla, ali koji se zbog nedostatka novčanih sredstava nikada nije ostvario.

Najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario otkrićem diskontinuiteta u Zemljinoj kori i utemeljenjem primjene seizmoloških postupaka za upoznavanje građe duboke Zemljine unutrašnjosti. Detaljno je proučavao pokupski potres koji se dogodio 8. listopada 1909. godine 39 km jugoistočno od Zagreba. Uspoređivao je seizmograme koji su zabilježeni u Zagrebu i u mnogim europskim seizmološkim postajama. Odredio je hipocentar tek kada je odustao od pretpostavke da se potresni valovi šire jednolikom brzinom. Izradio je hodokrone, krivulje koje pokazuju ovisnost vremena širenja potresnoga vala o udaljenosti od epicentra.

Mohorovičić je opažanje da su do nekih seizmoloških postaja pristigla dva potresna vala protumačio širenjem jednoga vala različitim putevima, što je vodilo zaključku da unutrašnjost Zemlje nije homogena, već da postoje slojevi različitih svojstava na granici kojih se potresni valovi lome i reflektiraju. Potresne valove koji do površine Zemlje stižu gibajući se samo kroz koru nazvao je individualnima (danas Pg, Sg), a one koji zalaze u plašt, te se ponovno lome prema površini, nazvao je normalnima (danas: Pn, Sn).

Mnogobrojna kasnija istraživanja povrdila su opstojnost granične plohe (plohe diskontinuiteta brzine) najgornjega dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta, pa je ta ploha nazvana Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, nije svuda jednaka te da varira od mjesta do mjesta. Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 km, a podno dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U prosjeku se nalazi 33 km ispod Zemljine površine.

Mohorovičićev diskontinuitet: 1. granica sedimenta, 2. Mohorovičićev diskontinuitet

Mohorovičićev diskontinuitet: 1. granica sedimenta, 2. Mohorovičićev diskontinuitet (preuzeto sa: https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=41535 )

skica seizmografa, Zagreb, 1917.

Skica seizmografa, Zagreb, 1917.(preuzeto sa: https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=41535 )

Izvor: Hrvatska enciklopedija

Skip to content